Između sredine pedesetih i kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mnogi su se mladi ljudi, uglavnom iz zapadnih zemalja, zaputili u istraživanje Bliskog i Dalekog istoka. Mladi hipiji žudjeli su za bijegom od kapitalističkog Zapada i tragali za mjestima ljubavi i slobode. Njihova ruta obično je započinjala u nekoj od europskih prijestolnica, najčešće u Londonu ili Amsterdamu, te se nastavljala kroz Njemačku, Austriju, Mađarsku, Jugoslaviju, Grčku i Tursku, a zatim kroz Iran, Afganistan i Pakistan do konačnog odredišta – Indije ili Nepala, a mnogi su nastavljali i dalje, do Tajlanda i Vijetnama.

Hipiji su bili nasljednici bitnika, koji su se tijekom pedesetih godina našli u središtu sukoba generacija, zagovarajući odstupanje od ustaljenih društevnih normi i kulture odraslih. Lutali su SAD-om tražeći slobodu i prosvjetljenje u putovanjima i uživanju droga, a roman Na cesti Jacka Kerouaca smatrali su svojim manifestom. Tijekom šezdesetih njihova se pozornost usmjerila na Istok, preko oceana, sve do svetog hinduističkog grada Varanasija, koji je s godinama postao hipijevska Meka.

Hipijevska mladež Amerike i zapadnih zemalja mogla si je priuštiti putovanje tim siromašnim zemljama jer se ondje dan mogao preživjeti „za siću“. Putovalo se u klasičnom Volkswagenovom kombiju, vozilu koje je postalo simbol hipi pokreta, vlakovima, busevima, a bilo je i onih koji su se odlučili za autostopiranje. Neki su putnici prihvaćali volonterske poslove u Mirovnim snagama ili u razvojnim projektima koje je sponzorirala Europa te su željeli provesti što je više moguće vremena s lokalnim stanovništvom, upoznajući njihove običaje i kulturu.

Hipijevska ruta predstavljala je alternativni Put svile na kojoj su se, umjesto svile i začina, razmjenjivali ljubav, sloboda i hašiš. Bilo je to svojevrsno hodočasničko putovanje za mnoge mlade zapadnjake koji su se osjećali zagušeno rastućom kulturom materijalizma. Ta ruta bila je traganje za sobom i duhovnim prosvjetljenjem kroz otkrivanje različitih kultura i religija, uz pomoć opojnih sredstava. Bio je to bijeg s pokvarenog Zapada na čovječniju stranu svijeta.

Dugokosi putnici nisu bili samo pioniri svetog puta od Indije do jugoistočne Azije, oni su bili i izvor alternativnih prihoda za lokalce, koji su organizirali jeftina putovanja busevima i smještaj u jeftinim hostelima. Bilo je i duhovnih vođa koji su se specijalizirali za transcendentalna buđenja za strance u Indiji i Nepalu. „Old Freak Street“, odnosno „Ulica čudaka“ kako je lokalno stanovništvo i danas zove, nalazi se u Kathmanduu i posvećena je hipi hodočasnicima prošlosti.

U tom je periodu Afganistan bio samo jedna od postaja na ovoj ruti. Tada je bio siromašna zemlja sa snovima o boljim vremenima, dom znatiželjnih ljudi koji su se rado upuštali u razgovore s „čudnim strancima“. Kabulom su lutali tragači prosvjetljenja, koji su si mogli priuštiti da u gradu ostanu danima, pa i tjednima, odsjedajući u legendarnom Sigi’s hotelu. Afganistan je bio prekrasna postaja na hipijevskom hodočašću i tužno je čitati kako su snovi stanovnika ove zemlje o modernizaciji i napretku slomljeni ruskom invazijom 1979.

Danas je put azijskim dijelom ove rute gotovo nemoguć jer su mnoga mjesta nestala u ratovima ili su zatvorena za posjetitelje jer su ocijenjena kao preopasna.

Nakon Jomkipurskog rata između Izraelaca i Arapa koji je počeo 1973., u Libanonu, Siriji i Iraku postavljena su stroga vizna ograničenja za turiste. Izbijanjem Libanonskog građanskog rata 1975. postalo je jasno da putovanja više neće biti bezbrižna i sigurna kao prije. Mnoga su mjesta i gradovi postali manje gostoljubivi zbog nemira u regiji. Nažalost, stvari su se nepovratno promijenile nakon 1979. Sovjetska invazija Afganistana i Iranska revolucija zatvorili su te zemlje za posjetitelje.

Hipiji su uhvatili posljednju priliku da upoznaju dio svijeta za koji tada nitko nije mislio da će se izmijeniti do temelja. Polovica njihove rute nestala je zbog političkih nadmetanja i vladavine terora. Hipiji koji su u tom periodu putovali na Istok smatraju se pionirima duhovnih putovanja u Indiju, Nepal i jugoistočnu Aziju, a njihovu naivnost i entuzijazam teško je nadmašiti. Turizam koji su na neki način pokrenuli naposljetku je uništio lokalne kulture koje su izgubile autentičnost. Glavni cilj turista postao je fotografiranje lokacija s razvikanim znamenitostima, a lokalno se stanovništvo prilagodilo i uspostavilo sistem kojim bi zaradili novac bez velikog zanimanja za same posjetitelje, nudeći im točno one stereotipe koje traže.

Iako su mnoga područja hipi rute danas sinonim za rat i opasnost, nadamo se svijetloj budućnosti i povratku znatiželjnika u ovaj dio svijeta.

 

Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić