Nijedna knjižara nije toliko utkana u mit o nekom gradu kao što je to pariški Shakespeare and company. Ovo je sasvim sigurno najpoznatija knjižara na svijetu! Zamislite koja bi druga prodavaonica knjiga privlačila toliki broj turista, čak i onih koji inače nisu ljubitelji književnosti.

No budimo realni, niti jedna druga knjižara na svijetu nema tako slavnu i glamuroznu povijest. Originalni dućan osnovala je Sylvia Beach, jedna od mnogih koji su se iz Amerike zaputili u Pariz nakon Prvog svjetskog rata, u potrazi za romantičnim životom u francuskoj prijestolnici. Tada je Pariz, za razliku od današnjih brutalno visokih cijena, zahvaljujući padajućoj vrijednosti franka, bio pravi mali raj za Amerikance željne života u centru umjetničkog svijeta. Sylvia i njena dugogodišnja partnerica Adrienne Monnier otvorile su knjižaru u studenom 1919. godine. Nalazila se na lijevoj obali Seine, koja se oduvijek povezivala s piscima, umjetnicima, misliocima, filozofima te odisala nekim boemskim šarmom.
Bila je to prva knjižara u Parizu s naslovima na engleskom jeziku, a ujedno i knjižnica koja je omogućila čitanje angloameričkih naslova ratom osiromašenom stanovništvu. Bilo je to i važno mjesto za distribuciju opskurnih, avangardnih časopisa, u kojima su prve radove objavljivali neki od kasnije najvažnijih pjesnika, novelista i kritičara prve polovice 20. stoljeća. Beach je bila veliki ljubitelj književnosti, toliko da je poticala posjetitelje da listaju i čitaju do mile volje, bez obaveze kupovanja. To je njenu prodavaonicu učinilo sigurnom lukom za sve pisce koji su pohodili Pariz u međuratnom razdoblju, a postala je popularna i među zvijezdama francuske književne scene.

Ubrzo to više nije bila samo prodavaonica knjiga, nego društveni pokret, književni salon u kojemu se raspravljalo, razmjenjivalo ideje, pisci su se družili s izdavačima, zaljubljenicima u književnost, umjetnicima, muzama…Iako je knjižara jedva zarađivala, postala je jedno od ključnih okupljališta književnika, pripadnika „Izgubljene generacije“, koja je stasala za vrijeme Prvog svjetskog rata. Najveće književne zvijezde koje su redovito posjećivale knjižaru bili su Ernest Hemingway, F. Scott Fitzgerlad i James Joyce.

No s početkom Drugog svjetskog rata i nakon okupacije Pariza, Sylvia je morala zatvoriti knjižaru. Po završetku rata Hemingway je navodno došao u Pariz posjetiti Sylviju i simbolički osloboditi knjižaru. No knjižara nakon rata nikada nije ponovno otvorena, ali zato su uslijedile brojne priče i anegdote povezane s njom, zbog kojih je prerasla u legendu i ostala simbolom tih sjajnih, nevinijih godina. Prisjetite se filma Ponoć u Parizu – pa tko ne bi htio posjetiti Pariz u vrijeme ludih dvadesetih i provesti bar jednu noć u pariškim kavanama, u razgovoru s, primjerice, samim Hemingwayjem?

Novu je knjižaru istoga imena, uz dopuštenje Sylvije Beach, 1951. na drugoj adresi otvorio George Whitman. I nova je adresa nastavila privlačiti mlade perspektivne pisce, sada pripadnike generacije beatnika, ali bilo je to već neko drugo vrijeme, lišeno romantike i naivnosti međuratnog razdoblja.
Shakespeare and company danas vodi Whitmanova kći Sylvia, koja je ime dobila u čast vlasnice prve knjižare. Kada kročite u knjižaru, možete osjetiti dašak starine i romantike, hodajući po drvenom podu koji škripi pod nogama, dok svjetiljke sa smaragdnozelenim staklima isijavaju toplo, prigušeno svjetlo. Tu je i novi program koji mladim piscima nudi besplatan smještaj pod uvjetom da svaki dan pročitaju knjigu, napišu kratku autobiografiju za arhivu knjižare te da svaki dan odrade nekoliko sati u knjižari.
Iako originalna knjižara na obali Seine danas živi samo u pričama, njeno je ime poznato u cijelom svijetu i čini se da je prerasla i književnu kremu koja ju je posjećivala i sama postala mitskim mjestom, a posljedično i nezabilaznom turističkom postajom.

 

Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić