Povijest božićnog drvca seže u drevni Egipat te je povezana sa simboličkim korištenjem zimzelenih biljaka u drevnim plemenima i antičkom Rimu. Provlači se kroz povijest sve do njemačke tradicije kićenja jelki svijećama. Korijen svih ovih tradicija je obilježavanje zimskog solsticija.
Mnogo prije razvoja kršćanstva, zimzelene biljke za ljude su zimi nosile posebno značenje. Baš kao što i danas kitimo naše domove zimzelenim drvcima i granama, tako su drevni narodi stavljali zimzelene grančice iznad ulaza u svoje domove, a vjerovalo se da će one otjerati vještice, duhove, demone i bolesti.
Na sjevernoj se polutci zimski solsticij, ili suncostaj, svake godine događa oko 21. ili 22. prosinca. Tada je dan najkraći, a noć najduža u cijeloj godini. Nakon te najduže noći, dani ponovno postaju sve duži i najavljuje se dolazak proljeća. Mnogi drevni narodi vjerovali su da je Sunce bog i da zima dolazi svake godine jer je on umoran i slab. Slavili su solsticij koji je obilježavao prijelaz iz tame u svjetlost, povratak boga Sunca koji počinje vraćati svoju snagu. Zimzelene biljke ljude su podsjećale da će se priroda ponovno probuditi kada bog bude u punoj snazi.
Egipćani su štovali boga Ra, koji je imao glavu sokola i nosio Sunčev disk kao krunu. U vrijeme solsticija, kada je Ra ponovno počeo jačati, Egipćani su svoje domove ukrašavali zelenim palminim granama, što je simboliziralo trijumf života nad smrti.
Rimljani su solsticij obilježavali svetkovinom Saturnalija u čast Saturna, boga usjeva i žetve. Tom su prilikom također kitili svoje domove zimzelenim granama. Saturnalije su za Rimljane bile najvažnija svetkovina u godini, praznik veselja i kaosa. Održavale su se tjedan dana, od 17. do 24. prosinca, a za to vrijeme zakoni nisu vrijedili! Bilo je tu raskalašenih zabava i pijanki, robovi bi na jedan dan zamijenili mjesta sa svojim gospodarima…sve je to simboliziralo kulminaciju kaosa nakon kojega, naravno, dolazi – transformacija! Baš kao što nakon tame dolazi svjetlost, tako i nakon kaosa ponovno zavladaju red i mir, počinje novi ciklus u prirodi i u našim životima. No Saturnalije su bile i razdoblje dobrote – mnogi su Rimljani poklanjali darove i na taj način širili sreću i dobru volju.
I kršćanstvo je smjestilo Božić kao jedan od najvažnijih blagdana upravo u dane nakon zimskog solsticija, tj. nakon zadnjeg dana Saturnalija – dolazak Sina Božjega, odnosno dolazak svjetlosti simbolizira ponovno buđenje prirode i početak novog prirodnog ciklusa.
U sjevernoj Europi mistični su Druidi, svećenici drevnih Kelta, također kitili svoje hramove zimzelenim granama kao simbol vječnog života, a Vikinzi su vjerovali da je zimzeleno bilje poseban dar Baldera, boga Sunca.
Smatra se da je današnja tradicija kićenja božićnog drvca započela u Njemačkoj u 16. stoljeću. Rašireno je vjerovanje da je sam Martin Luther, njemački svećenik i poznati vjerski reformator, prvi okitio drvce zapaljenim svjećicama. Navodno je jedne zimske večeri hodao kući, razmišljajući o sljedećoj propovijedi, kada je ugledao blistavu svjetlost zvijezda koja se nazirala kroz grane prekrasnih borova. Kako bi svojoj obitelji dočarao taj čudesni prizor, postavio je drvo u svojem domu i njegove grane okitio svjetlošću svijeća.
Druga legenda kaže da su u 16. stoljeću Nijemci spojili dva običaja. Rajsko drvo (jelka ukrašena jabukama) predstavljalo je Drvo znanja u Edenskom vrtu. Božićna svjetlost – mali, piramidalni okvir, obično ukrašen staklenim kuglama, vrpcama i sa svijećom na vrhu, bio je simbol Kristovog rođenja kao Svjetlosti svijeta (dolazak svjetlosti nakon zimskog solsticija). Zamijenivši jabuke kuglama i kolačićima, i stavljajući svjetlost na vrh drvca, Nijemci su izmislili tradiciju koju poznajemo i prakticiramo danas.
Kraljica Viktorija najzaslužnija je za popularizaciju ovog njemačkog običaja. Viktorija i njen muž, princ Albert koji je i sam bio Nijemac, 1846. godine u novinama su prikazani na ilustraciji kako s djecom stoje oko okićenog božićnog drvca. Za razliku od svojih prethodnika, kraljica Viktorija bila je voljena i cijenjena u narodu te je sve što je kraljevska obitelj činila ubrzo postalo moderno te su ubrzo svi počeli kititi jelke. U Hrvatsku je ovaj običaj došao u 19. stoljeću, upravo zbog tadašnjeg prevladavajućeg njemačkog utjecaja.
Uz pogled na naša lijepo okićena drvca i divne poklone ispod bora, probudimo svjetlost i u nama samima i krenimo u novi životni ciklus!
Sretan Božić svima! :D
Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić
