Ruske lutkice, koje se kod nas popularno nazivaju babuška, sigurno su najpoznatiji suvenir koji možete donijeti iz Rusije. Ove šarene drvene lutkice koje u sebi kriju iznenađenje posebno uveseljavaju djecu, a mogu biti i zabavan ukras u svačijem domu. No jeste li znali da se ova lutkica u Rusiji uopće ne naziva babuškom (što na ruskom znači baka)? Njeno je ime – matrjoška (матрёшка).
Neki povjesničari ruske kulture tvrde da je matrjoška nastala iz japanske tradicije izrade lutaka, no poznato je i da su ruski zanatlije izrađivali šuplja uskrsna jaja od drva koja su se mogla otvarati. Prva matrjoška pojavila se u Moskvi 1890-ih godina. Izradio ju je Vasilij Zvezdočkin prema nacrtu Sergeja Maljutina, slikara folklornih motiva. Prva lutka, tj. prvi komplet sastojao se od osam figurica. Svih osam lutkica prikazivale su djecu – vanjska, ona najveća, držala je pijetla, a šest unutrašnjih predstavljalo je djevojčice i dječake, dok je najmanja bila beba zamotana u pelene. Zbog svojeg karakterističnog oblika i izgleda, pa i modernih karikatura, izaziva razne asocijacije. Najčešća je ona da matrjoška predstavlja majčinski princip u prirodi – vanjska lutka smatra se majkom iz koje izlaze manje lutkice, poput djece. Tome pridonosi i njen izgled punašne i sretne žene, koji se oduvijek provlači kroz povijest – sjetimo se samo Venere iz Willendorfa. No postoje i druga tumačenja, poput onoga da predstavlja pluralizam – svaki sloj predstavlja neki dio naše osobnosti. Još jedna od interpretacija kaže da lutka predstavlja ponovno rođenje i stalnu promjenu jer svaki novi sloj predstavlja transformaciju.
U to je vrijeme u Rusiji bilo vrlo rašireno i popularno ime Matrjona (Матрёна), koje se može prevesti kao „poštovana dama“, „gospođa“, „majka obitelji“. Zato je i lutkica dobila ime Matrjoška (Matrjona odmilja). Iako su bile namijenjene djeci, ubrzo su postale omiljene među svim uzrastima, a mladići su ih često poklanjali djevojkama kao znak naklonosti.
Nije slučajno da se pojavila baš krajem 19. stoljeća. Upravo se tada među ruskom umjetničkom kremom rodio ozbiljan interes za kolekcionarstvom predmeta narodne umjetnosti, a počeli su i pokušaji za kreativnim interpretacijama nacionalnih umjetničkih tradicija. Organizirale su se privatne umjetničke skupine i radionice tijekom kojih su se, pod vodstvom umjetnika, obučavali budući majstori zanata te izrađivali predmeti za kućanstvo i igračke u ruskom stilu.
Matrjoška je predstavljena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., gdje je osvojila brončanu medalju i započela svoj streloviti put prema vječnoj slavi. Izvozile su se u ogromnim količinama, a bile su toliko popularne da je nekoliko tvornica u Njemačkoj počelo izrađivati kopije i prodavati ih kao ruske.
Velika popularnost ove figurice objašnjava se ne samo originalnošću njena izgleda i majstorstvom izrade, nego i, vjerojatno, tadašnjom pomamom za svime ruskim. Trend je nastao početkom 20. stoljeća zahvaljujući Sergeju Djagiljevu, zaljubljeniku u umjetnost, koji je u Parizu organizirao izložbe ruskih umjetnika, cikluse koncerata ruske glazbe te osnovao baletnu trupu Ballets russes čiji su članovi bili tada najpoznatiji ruski plesači.
Svake je godine dizajn lutke bio sve šareniji, ljepši i originalniji. Pojavile su se lutkice pastira s flautom, bradatih starčića sa štapom, mladoženje i mladenke u vjenčanici… Mašta umjetnika nije se ničim ograničavala. Njihov je jedini cilj bio da lutke ispune svoju najvažniju zadaću – da iznenade.
Danas su popularne „političke“ matrjoške, lutke s likovima svjetskih političara, a sve je započelo 1912. Tada je, povodom stote obljetnice pobjede ruske nad francuskom armijom, izrađena lutkica ruskog vojskovođe Mihaila Kutuzova. Lutka je sadržavala likove ostalih, niže rangiranih vojskovođa, čija je veličina simbolizirala njihov položaj u hijerarhiji. Ubrzo nakon, počele su se izrađivati lutkice s likovima iz popularnih bajki i životinjama. Do danas su kao inspiracija za izradu ove simpatične lutkice poslužili baš svi – likovi iz popularne kulture, političari, bogati i slavni.
Ako te put kad navede u Rusiju, znaš što ti je činiti, uzeti jednu matrjošku za uspomenu i na povratku kući ostrugati ovu divnu zemlju na svojoj karti.
Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić
