Poveli smo se onom uzrečicom da se puno više toga doživi ako se putuje cestom, a ne zrakom te na put do Makedonije krenuli autobusom. Iako se radilo o noćnoj vožnji, što smo bili bliže Makedoniji, to su restorani na odmorištima bili puniji ljudi, a atmosfera – kao da je praznik! Lako smo se ufurali u taj veseli ambijent, koji nam je dao naslutiti da ćemo se, ako ništa drugo, dobro zabaviti.
U Skoplje smo stigli u ranim jutarnjim satima, a približavajući se autobusnom kolodvoru iznenadila nas je ogromna građevina futurističkog izgleda. Saznali smo da se radi o zgradi pošte koju je projektirao arhitekt Janko Konstantinov. Priča ide ovako: nakon razornog potresa koji je 1963. uništio gotovo cijeli grad, UN je raspisao natječaj za projekt obnove i izgradnje novog Skoplja. Tako je japanski arhitekt Kenzo Tange postao tvorac projekta izgradnje novoga grada. Zbog financijske zahtjevnosti, njegov futuristički projekt nije proveden u cijelosti. No mnogi su se arhitekti iz tadašnje države i inozemstva priključili projektu i ponudili svoja rješenja te su niknula brojna zadivljujuća modernistička zdanja, kao što je navedena zgrada pošte, zgrada Makedonske opere i baleta, kompleks Sveučilišta Ćirila i Metoda, gradski trgovački centar, Muzej suvremene umjetnosti i mnoge druge.
Lijepo je stići u grad u ranojutarnjim satima, kada se sve polagano budi…ulicama se širi miris kave i svježe pečenog peciva i bureka. Od klasičnog bureka s mesom, sirom pa sve do „burek pizze“, najviše nam se svidio onaj sa svježim špinatom iz male pekarnice na koju smo slučajno naišli. Red ljudi koji se stvorio ispred nje bio nam je najbolji pokazatelj da smo na pravom mjestu.
Prošetali smo uz obalu rijeke Vardar do centra Skoplja. Na svakom koraku slijedi novo iznenađenje. Ono što se Skoplju dogodilo pravi je kulturni fenomen, a mogli bismo reći i apsurd. Naime, u sklopu projekta „Skopje 2014“, izvršena je potpuna rekonstrukcija centra grada s ciljem jačanja nacionalnog identiteta Makedonaca. Uz rijeku su niknule ogromne zgrade koje su praktički kopije neoklasicističkih zgrada! Potpuno ludo! Izgrađeni su i mostovi s kipovima značajnih povijesnih ličnosti makedonske povijesti pa smo na jednom od njih vidjeli i kip Toše Proeskog s mikrofonom u ruci. Na glavnom trgu podignut je kolosalni 22-metarski spomenik Aleksandru Velikom, a s postolja s druge strane Vardara maše mu otac, Filip Makedonski! Gdje god je bilo moguće, postavio se spomenik nekoj važnoj makedonskoj ličnosti, a između ostaloga, naišli smo i na kipove grčkih muza umjetnosti. Izgrađen je i Slavoluk Makedonija, kopija Slavoluka pobjede u Parizu. Gotovo sve važnije državnije institucije dobile su novo sjedište u stilu neoklasicizma, s golemim kolonadama i kupolama. Pročelja starih socijalističkih zgrada sagrađenih nakon potresa preuređena su u stilu baroka…cijeli taj miks stilova i različitih epoha izaziva čuđenje, a nekim se prizorima teško ne nasmijati.
Začudilo nas je kako to da se u zemlji koja je siromašnija od Hrvatske toliko toga gradi, otkuda novac za tu potpunu transformaciju? Stanovnici su nam objasnili da se radi o projektu kojeg je započeo bivši premijer, čija je vladavina trajala 10 godina i bila obilježena brojnim korupcijskim aferama. Skopljane se prije rekonstrukcije nije pitalo za mišljenje, a mnogi su nam priznali kako smatraju da se grad pretvorio u pravo ruglo. Porijeklo novca za izgradnju nije poznato. Primijetili smo velik broj turista koji fotografiraju na sve strane, ipak se ta bizarnost mora zabilježiti. Ako ništa drugo, čini se da je barem turizam oživio zahvaljujući ovom projektu. Tužno je što su neki od najljepših primjera modernističke arhitekture, poput spomenute zgrade Makedonske opere i baleta, potpuno zaklonjeni novim zgradama i ne mogu se doživjeti u svoj svojoj ljepoti. Dojmljiva je stara zgrada željezničkog kolodvora, a kazaljke sata koji se nalazi na njegovom pročelju zaustavile su se u trenutku kada je potres zatresao grad – u 5 sati i 17 minuta. One i danas stoje kao simbol velike katastrofe te se u njemu nalazi Muzej grada Skoplja.
S druge strane, kada smo se odmaknuli od centra, vidjeli smo da drugi dijelovi grada nisu tako ušminkani, a većinom su prepušteni sporom propadanju. Nadamo se da će se vlasti pozabaviti njihovom obnovom.
Za My Travel Map piše Barbara Ljubić