Od mnogih zanimljivosti vezanih uz Island, najviše su nas zaintrigirala islandska prezimena, odnosno izostanak istih. Fora je u tome da Islanđani zapravo nemaju prezimena, žene nakon sklapanja braka ne preuzimaju muževo, niti djeca dobivaju očevo prezime. Također, dijete ne možete nazvati baš bilo kako.
Za razliku od ostalih zapadnih zemalja, Islanđani nemaju prezimena nego umjesto njih koriste patronime te u novije vrijeme i matronime. Patronim se tvori tako da na ime oca dodate sufiks –son za muško dijete ili – dóttir za žensko. Još neke skandinavske zemlje funkcionirale su po ovom principu (Norveška, Danska, Švedska), ali samo se na Islandu ova skandinavska tradicija održala sve do danas.
Zato „prezimena“ svih Islanđana završavaju sufiskom –son („sin“), a Islanđanki sufiskom – dóttir („kći“). Na primjer, Ragnar Jónsson je Jonov sin, a imenu njegovog sina dodat će se patronim Ragnarsson, a kćerinom Ragnarsdóttir.
Patronim je tradicionalna i češća opcija, ali u današnje vrijeme, kada se sve više govori o izjednačavanju prava žena i muškaraca, stanovnici se mogu odlučiti za matronim, odnosno za majčino ime. Na primjer, bivši nogometaš Heiðar Helguson izabrao je majčino ime Helga, dakle on je Helgin sin. Islanđani mogu izabrati i da istovremeno nose i patronim i matronim.
Zbog toga jednostavno ne bi imalo smisla da žene nakon udaje uzimaju muževo prezime, odnosno patronim, budući da žena ne može odjednom postati nečiji tuđi sin.
Naravno, ima i iznimki. Postoje i prava prezimena na Islandu, ali to su uglavnom prezimena naslijeđena od roditelja koji su doselili na Island iz drugih država, a neka su usvojena.
Prije 1925. bilo je zakonom dozvoljeno usvojiti nova prezimena, ali nakon te godine osoba smije promijeniti prezime jedino ako na to ima zakonsko nasljedno pravo.
Island ima posebna pravila i za davanje imena. Novorođenom djetetu se ime ne daje kada se rodi. Roditelji obično čekaju oko tri mjeseca, za vrijeme kojih upoznaju dijete i tek mu kasnije nadjenu ime. Do tada, bebu zovu stúlka („cura”) ili strákur („dečko”). Kada biraju djetetovo ime, roditelji se moraju držati popisa zakonski dopuštenih imena. Ako roditelji žele djetetu dati ime koje nije prije korišteno na Islandu i nema ga na popisu mogućih imena, moraju poslati zahtjev Islandskom Odboru za imenovanje. Ono će biti prihvaćeno ako može biti uklopljeno u islandski jezik: ako je sastavljeno od slova koja postoje u islandskoj abecedi (npr. islandska abeceda ne sadrži slova c i z) te ako se može deklinirati u skladu s islandskom gramatikom. Dakle, ime mora biti u skladu s lingvističkom strukturom islandskog jezika. Postoji još jedan uvjet, a to je da ime ne smije sramotiti dijete koje ga nosi. Na primjer, odbijena su imena Satanía (iz očitih razloga) i Ljótur (što znači „ružan“) jer su potencijalni društveni hendikep za djecu.
Kako bi se izbjegla zamjena ljudi istog imena, Islanđani koriste i srednje ime. Isto tako, u obraćanju drugima koriste samo ime. U svim popisima stanovništva i telefonskim imenicima po abecednom redu navedena su samo imena, a kako bi se izbjegle zabune i zamjene, ponekad se uz ime dodaje i profesija. Tako će na primjer pjevačica Björk biti navedena samo kao Björk, iako je njeno puno ime Björk Guðmundsdóttir. Čak će i političari biti navedeni samo prvim imenom.
Svrha ovih naoko strogih pravila je očuvanje islandske kulturne baštine. Razlog islandskog jezičnog purizma jest taj što se na jezik gleda kao na ključni element nacionalnog identiteta. Cilj jezičnog purizma jest očuvanje jezika koji je ugrožen ostalim jezicima s većim brojem govornika (prema zadnjem popisu stanovništva iz 2016., Island ima 334 000 stanovnika). Upravo zbog malog broja stanovnika, sustav imena je ostao održiv.
Nabrojat ćemo vam neka od zanimljivijih islandskih „dopuštenih“ imena:
Adalstienn – Dragi kamen
Asdis – Boginja
Atli – Mali otac
Bardi – Onaj koji ima bradu
Birgir – Planina
Birna – Medvjedica
Eiðr – Obećanje
Groa – Rasti
Hodd – Žena lijepe kose
Játgeirr – Sretno koplje
Kalfr – Tele
Kolli – Onaj koji je ćelav
Ölvir – Srećković
Sunna – Ona je Sunce
Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić
