Azulejos, šarene keramičke pločice nalaze se posvuda u Portugalu! Krase pročelja stambenih zgrada, kuća, crkvi, samostana, palača, bolnica, zidove stanica metroa, njima su ukrašene fontane, klupe u parku, podovi velikih trgova…moglo bi se reći da se najljepša ostvarenja umjetnosti u Portugalu nalaze upravo na njegovim ulicama. Neprekinuto se upotrebljavaju već pet stoljeća, više nego u ijednoj drugoj državi. I danas su velik i važan dio portugalske arhitekture. Iako mnogi misle da naziv pločica dolazi od riječi azul koja na portugalskom znači plavo, zapravo je nastao od arapske riječi az-zulayj, koja se može prevesti kao „sjajni kamen“. Često prikazuju događaje iz portugalske povijesti i povijesne znamenitosti, ili jednostavno služe kao ulični znak, natpis ili kućni broj. U Lisabonu se nalazi i Nacionalni muzej pločica u kojemu se mogu vidjeti i neki od najstarijih primjeraka iz 15. stoljeća.
One su dio maurskog naslijeđa te predstavljaju neprocjenjivi dio portugalske povijesti i jedan od najljepših primjera umjetnosti pirenejskog poluotoka. Tijekom arapskih osvajanja u 8. stoljeću, Mauri su naselili Pirenejski poluotok te tamo stvorili kulturu koja je karakteristična po upotrebi živih boja i dekoraciji svih površina građevina pločicama oslikanim geometrijskim motivima. Iako su Mauri protjerani s Pirenejskog poluotoka u 15. stoljeću, utjecaj maurske umjetnosti nastavio se i nakon propasti arapske vlasti. Tako su se azulejos pločice pojavile u Portugalu u 15. stoljeću, kada su dijelovi pirenejskog poluotoka još uvijek bili pod maurskom vlašću. Prve pločice uvezene su iz Sevilje i u skladu s islamskim zakonima bile su oslikane isključivo geometrijskim uzorcima. U 16. i 17. stoljeću, u vrijeme prekooceanskih otkrića, keramičke pločice azulejos postale su karakteristična dekorativna umjetnost u Portugalu, a europski motivi zamijenili su islamske. Prikazivale su brodove, cvijeće, lov i prikaze s dvora onoga vremena. Rastuće Portugalsko carstvo nudilo je sve više tema i boja, a azulejos pločice postaju sve popularnije. Do 18. stoljeća nijedna druga europska zemlja nije proizvodila toliko keramičkih pločica za tako široki spektar različitih namjena i u bezbroj različitih uzoraka.
Početkom 20. stoljeća izgubile su na popularnosti. Kulturna elita ih je prezirala i smatrala ih dijelom siromaške kulture, ali preporod su doživjele pedesetih godina kada je započela gradnja lisabonske podzemne željeznice. Arhitekti i dizajneri tražili su jednostavan način da urede stanice metroa na način da se ne osjeća prevelika razlika između „vanjskog svijeta“ i „podzemlja“ te se odlučili za azulejos pločice. Stanice Parque i Restauradores najimpresivniji su primjeri među sedam prvotno sagrađenih stanica i prekrivene su pločicama geometrijskih uzoraka, od kojih su većina rad portugalske umjetnice Marie Keil, čiji je muž bio arhitekt koji je projektirao stanice. Njezine su pločice prisutne na 19 stanica lisabonske podzemne željeznice. Stoga nikako ne propustite provozati se lisabonskim metroom!
Tako vrijedna umjetnost nadohvat ruke meta je sve češćih kradljivaca pločica koji ih prodaju na crnom tržištu. Cijene ponekad dosižu i nekoliko tisuća eura.
Vi se pak prepustite romantičnoj šetnji ulicama Lisabona i otkrijte ljepotu i šarm azulejo pločica koje gradu daju jedno posebno ozračje te za sebe „ukradite“ prekrasne uspomene.
